Veliki post

Najsvjetlije, lijepo, poučno i uzbudljivo vrijeme u Pravoslavnom kalendaru je period Velikoga posta i Pashe. Zašto i kako treba postiti, koliko često posjećivati hram i pričešćivati se u vrijeme Velikog posta, kakve su osobenosti bogosluženja u ovom periodu?

Poneke odgovore na ova kao i druga pitanja o Velikom postu čitaoc može naći u produžetku (teksta). Ovaj materijal je sastavljen na osnovu nekoliko publikacija posvećenih raznim stranama našeg života u Velikom postu.

Smisao posta

Veliki post je najvažniji i najdrevniji iz višednevnih postova, to je vrijeme pripreme glavnom Pravoslavnom prazniku- Svijetlom Hristovom Vaskrsenju.

Većina ljudi i ne sumnja u dobar uticaj posta na dušu i tijelo. Post (istina kao dijetu) preporučuju čak i svjetski doktori, naglašavajući korist organizmu od privremenog prekida upotrebe u hrani životinjskih bjelančevina i masti. U isto vrijeme smisao posta nije u tome, da smršamo ili tjelesno da se «podliječimo». Svetitelj Teofan Zatvornik post naziva «terapijom spasiteljnog liječenja duše, banjom u kojoj se pere sve staro, neprivlačno i prljavo».

Hoće li se očistiti naša duša, ako mi ne pojedemo, recimo, mesni kotlet ili salatu sa pavlakom u srijedu ili petak? Možda ćemo odmah ući u Carstvo Nebesko samo zato što uopšte ne jedemo mrsnu hranu? Jedva da je tako! Suviše bi prosto i lako bilo to radi čega je Spasitelj primio strašnu smrt na Golgoti. Ne, post je prije svega duhovna vježba, mogućnost saraspeti se sa Hristom i u tome smislu naša mala žrtva Bogu.

Važno je čuti u postu priziv, koji traži naš odgovor i napor. Radi svoga djeteta, bliske ljude mogli bi ostaviti da gladuju, ako bi stajao izbor, kome dati poslednji komad (hljeba). Radi te ljubavi spremni (smo) na bilo kakve žrtve. Post je takav dokaz naše vjere i ljubavi prema Bogu, zapovijeđene Njim Samim. Tako, volimo li mi, istiniti hrišćani, Boga? Sjećamo li se da je On glava našeg života ili, osujetivši se, to zaboravljamo?

Ako ne zaboravljamo, onda u čemu se zaključuje ta mala žrtva Spasitelju našem – post? Žrtva Bogu je duh skrušen (Ps. 50, 19). Suština posta nije u tome da se odričemo nekih vidova hrane ili veselja, čak i od potrebnih stvari (kako razumiju žrtvu rimokatolici, judeji i jezičnici), već je (smisao) u odricanju od onoga što nas proždire i udaljuje od Boga. U tom smislu govori prepodobni Isaija Otšelnik: «Duševni post sastoji se u odricanju od brige». Post je vrijeme služenja Bogu molitvom i pokajanjem.

Post priprema dušu za pokajanje. Kada se smiravaju strasti prosvećuje se duhovni razum. Čovjeku postaju vidniji njegovi nedostatci, u njega se javlja žeđ da očisti svoju savjest i da se pokaje pred Bogom. Po riječima svetitelja Vasilija Velikoga post: «su krila kojim se molitva uznosi Bogu». Svetitelj Jovan Zlatoust piše: «molitve se vrše sa pažnjom osobito u vrijeme posta, jer tada duši biva lakše, ničim se ne opterećuje i ne odaje se pagubnom bremenu zadovoljstva». Za takvu pokajnu molitvu post je najblagodatnije vrijeme.

«Uzdržavajući se od strasti u vrijeme posta, koliko imamo snage, mi ćemo imati koristan tjelesni post – poučava prepodobni Jovan Kasijan. Opterećavanje tijela, sjedinjeno sa sokrušenjem duha, biće prijatna žrtva Bogu i dostojna obitelji svetosti». Zaista «može li se nazvati postom samo ispunjavanje pravila o ne jedenju mrsnoga u posne dane ? – postavlja retorsko pitanje svetitelj Ignjatije (Brajčaninov) – hoće li biti post postom, ako, osim neke izmjene u sastavu hrane, mi ne budemo razmišljali o pokajanju, uzdržanju, očišćenju srca kroz usiljenu molitvu ?»

Sam Gospod naš Isus Hristos dao nam je primjer, četrdeset dana posteći u pustinji, odakle se vratio u sili duha (Lk. 4, 14), odoljevši svim iskušenjima vraga. «Post je oružije, spremljeno Bogom – piše prepodobni Isak Sirin. Ako je postio Sam Zakonodavalac kako onda može da ne posti bilo ko od onih koji su obavezni da izvršavaju zakon?… Do posta rod ljudski nije znao za pobjede i đavo nije doživljavao pobjedu… Gospod naš bio je vožd i prvenac te pobjede. Kako đavo vidi to oružije na nekom od ljudi, taj protivnik i mučitelj odmah se uplaši, misleći i sjećajući se svoga poraza u pustinji Spasiteljem, i sila njegova se ruši»

Post je ustanovljen za sve: i monahe i mirjane! On nije dužnost ili kazna. Njega treba razumijevati kao spasiteljno sredstvo, kao liječenje i lijekove za svaku ljudsku dušu. «Post ne udaljuje od sebe ni žene ni starce, ni omladinu čak ni malu djecu govori svetitelj Jovan Zlatoust već svima otvara vrata sve prima, da bi se svi spasli».

«Vidiš li da post , piše svetitelj Atanasije Veliki, bolesti liječi, bijese progoni, lukave pomisli udaljuje i srce čisti».

Hraneći se bogato, postaješ tjelesni čovjek, koji nema duh, ili (bivaš) tijelom bezdušnim, a posteći se približićeš sebi Svetoga Duha i postaćeš duhovnim» piše sveti pravedni Jovan Kronštadski. Svetitelj Ignjatije (Brajčaninov) primjećuje da «tijelo ukroćeno postom daje čovječijem duhu slobodu, silu, trezvenost, čistotu i tananost».

Ako se ne pravilno odnosimo prema postu, bez razumijevanja njegovog istinskog smisla on može, naprotiv, biti štetan. Kao rezultat nerazumnog provođenja posnih dana (osobeno višednevnih) često se pojavljuje razdraženje, ozlobljenost, netrpeljivost ili oholost, samouvjerenost i gordost, a smisao posta je baš u iskorijenjivanju ovih grijehovnih osobina.

«Samo tjelesni post ne može biti dovoljan za savršenstvo srca i čistotu tijela, ako nije sjedinjen s postom duševnim- govori prepodobni Jovan Kasijan, jer i duša ima štetnu hranu. Otežala njome, duša i bez ostatka tjelesne hrane upada u sladostrašće. Ogovaranje je štetna hrana za dušu, ali i ugodna. Gnjev je teška hrana njena, iako ne sasvim laka, jer je često hrani neprijatnom i otrovnom hranom. Oholost je hrana koja privremeno naslađuje dušu, a zatim je čini pustom, lišava svake dobrodjetelji, ostavlja je besplodnom, tako da ona ne samo gubi zasluge već i navlači veliku kaznu».

Cilj posta je iskorijenje pagubnih navika duše i zadobijanje dobrodjetelji (vrlina), čemu pomažu molitva i često posjećivanje bogosluženja u hramu (po prepodobnom Isaku Sirinu – «bdijenje na službi Božijoj»). Svetitelj Ignjatije po tom povodu takođe primjećuje: «Kao što na njivi, brižljivo obrađenoj zemljoradničkim alatkama, ali ne zasijanoj sjemenima, sa osobitom silom izrasta kukolj, tako i u srcu onog koji posti, ako se on zadovoljava samo svojim tjelesnim podvigom, a ne ograđuje um podvigom duhovnim tj. molitvom, gusto i jako izrasta pljeva samouvjerenosti i visokomudri ja».

«Mnogi hrišćani smatraju grijehom pojesti, čak i po nemoći tjelesnoj, u postan dan nešto mrsno i bez griže savjesti preziru i osuđuju bližnjega. Na primjer poznanike, vrijeđaju ili lažu, sramote, premjeravaju, predaju se tjelesnoj nečistoti-piše sveti pravedni Jovan Kronštadski. O licemjeri, licemjeri! O nerazumijevajući duha Hristovog, duha vjere hrišćanske! Zar, prije svega, od nas Gospod ne traži unutrašnju čistotu, krotost i smirenje?» Podvig posta mijenja se Gospodom ni u šta, ako mi, kako se izražava svetitelj Vasilije Veliki « ne jedemo mesa, a pojedemo svoga brata» tj. ne poštujemo Gospodnje zapovijesti o ljubavi, milosrđu, samožrtvenom služenju bližnjima, toplim riječima, i svemu onom šta će se od nas tražiti u dan Strašnoga suda (Mt. 25, 31-46)».

«Ko ograničava post samo uzdržanjem od hrane, taj ga sasvim besčasti, poučava svetitelj Jovan Zlatoust ». Nisu samo usta dužna da poste, ne, neka posti i oko, i čulo sluha, i ruke, i cijelo naše tijelo… Post je udaljavanje od zla, obuzdavanje jezika, uništenje gnjeva, ukroćenje pohota, prekidanje klevetanja, laži, i kletvoprestupništva… Ti postiš? Nahrani gladne, napoj žedne, posjeti bolesne, ne zaboravljaj zatvorene u tamnici, sažali se na izmučene, utješi uvrijeđene i one koji plaču, budi milosrdan, krotak, dobar, tih, dugotrpljiv, sastradavaj sa drugima, ne budi zlopamtilo, imaj strahopoštovanje, budi blagočestiv, da bi Bog primio post tvoj u izobilju i darovao tebi pokajanje».

Smisao posta je u usavršavanju u ljubavi prema Bogu i bližnjima, jer se na ljubavi zasnivju sve vrline. Prepodobni Jovan Kasijan Rimljanin govori, da se mi «ne nadamo samo na post, već, ispunjujući ga hoćemo da dostignemo , kroz njega, čistoti srdačne i apostolske ljubavi». Ništa je post, ništa je podvig ako odsustvuje ljubav, zato je i napisano: «Bog je ljubav» (1 Jn. 4, 8).

Govore, kada je svetitelj Tihon živio u Zadonskom manastiru (kao umirovljeni episkop), jednom u petak šeste nedjelje Velikog posta on je posjetio manastirskog shimnika Mitrofana. U shimnika je u to vrijeme bio gost, kojega je radi veoma blagočestivog života volio svetitelj. Desilo se, da je u taj dan njegov poznanik inače ribolovac donio ocu Mitrofanu za praznik Cvijeti živu ribu. Kako gost nije planirao ostati u manastiru do praznika shimnik je odlučio da odmah pripremi supu i glavno jelo. U vrijeme, ovakve, trpeze svetitelj je i zastao oca Mitrofana i njegovog gosta (da u vrijeme posta jedu ribu koja se osim na Blagovijesti i Cvijeti po pravilu naše Crkve ne smije jesti J.P.). Shimnik, ustrašivši se tako neočekivane posjete (episkopa) Tihona molio ga je za oproštaj. Svetitelj znajući strog život ove dvojice drugova, rekao je : «Sjednite ja vas znam, ljubav je iznad posta». Još je i sam sjeo za sto i jeo supu.

O svetitelju Spiridonu Trimitunskom Čudotvorcu, govori se, da je u vrijeme Velikoga posta, koji je sveti držao veoma strogo, došao njemu neki putnik. Vidjevši da je stranac veoma umoran, svetitelj Spiridon je pozvao svoju kćerku (u vrijeme svetitelja Spiridona †346 episkopi su se ženili J.P.) i rekao da donese (gostu) nešto da jede. U kući nema ni hljeba ni brašna, odgovorila je kćerka, pravdajući se da pred strogi post hranu nisu kupovali. Svetitelj se pomolio, zamolio od Boga oproštaj i zapovijedio kćerki da isprži soljeno svinjsko meso koje je ostalo od mesopusne nedjelje. Kada je ručak bio spremljen, svetitelj je sa gostom sjeo za sto i počeo jesti meso gosteći gladnog stranca, koji je odbijao da jede govoreći da je hrišćanin. Svetitelj mu je odgovorio: «Tim manje treba da se otkažeš (gostoprimstva), jer je Riječ Božija: «čistima je sve čisto» (Tim. 1, 15).

Osim toga apostol Pavle je rekao: «Ako li vas neko od nevjernika zove, i hoćete ići, jedite sve što vam se prinese, ništa ne ispitujući savjesti radi» (1 Kor. 10, 27) . Ovo je slučaj osoben! Najvažnije je da pri tome ne bude lukavstva, jer tako se može i čitav post provesti pod «predlogom» ljubavi prema bližnjem ići od druga do druga ili ih primati kod sebe i jesti mrsno.

Druga krajnost je suviše strog post, ako ga na sebe uzmu ne pripremljeni takvom podvigu hrišćani. Govoreći o ovom svetitelj Tihon patrijarh moskovski i cijele Rusije piše: «Ljudi bez rasuđivanja revnuju postu i djelima svetih sa nepravilnim razumijevanjem i namjerama, misle da prolaze vrlinu. Đavo ih zarobljava kao svoju dobit, u njih usađuje sjeme radosnog mišljenja o sebi, od kojeg nastaju i vaspitavaju se unutrašnji fariseji, i (vrag) takve predaje savršenoj gordosti».

Opasnost ovakvog posta, saglasno prepodobnom avvi Doroteju, je u tom: «Ko posti sujete radi ili misli da on čini dobro, taj posti nerazumno i onda počinje da ukorijeva brata svoga, smatrajući sebe nekim ko je značajniji. Ko razumno posti, on ne razmišlja, da razumno izvršava dobro djelo, i neće da ga hvale kao posnika». Sam Spasitelj je zapovijedio da se dobra djela vrše tajno, a svoj post da treba skrivati od onih koji nas okružuju (Mt. 6, 16-18).

Od suvišnog posta mogu se pojaviti razdražljivost i ozlobljenost umjesto osjećanja ljubavi, šta svjedoči o nepravilnosti njegovog provođenja. U svakoga je svoja mjera posta: u monaha jedna, u mirjana može biti druga. U trudnica i dojilja, prestarelih i bolesnih, a takođe u djece, sa blagoslovom duhovnika, post može biti ublažen. «Među samoubice se mora ubrajati onaj koji ne mijenja stroga pravila uzdržavanja i tada kada je potrebno potkrijepiti oslabljeno tijelo uzimanjem hrane» govori prepodobni Jovan Kasijan Rimljanin.

«Zakon isposništva je takav, poučava svetitelj Teofan Zatvornik, u Bogu umom i srcem boravi odriješen od svega, svako ugađanje sebi odsijecaj, ne samo u tjelesnom već i u duhovnom. Vrši sve u slavu Božiju i blago bližnjih, nosi rado i sa ljubavlju teškoće i isposnička lišavanja, u hrani, snu, odmoru u utjehama uzajamnih odnosa, sve u razumnoj mjeri da bi imao snage izvršavati molitvena pravila».

Posteći tjelesno, postimo i duhovno. Sjedinimo post vanjski sa postom unutrašnjim rukovodeći se smirenomudrijem. Čisteći tijelo uzdržanjem očistimo i duše pokajnom i molitvom da bi zadobili dobrodjetelji (vrline) i ljubav prema bližnjima. Evo to će i biti istinski post, prijatan Bogu, znači, i za nas spasonosan.

Hrana u vrijeme Velikog posta

S kulinarske tačke gledišta post se dijeli na četiri stepena koji su propisani crkvenim ustavom:

1. Suhojedenije- hljeb, svježe, sušeno i ukiseljeno voće i povrće,
2. Kuvanje bez ulja- kuvano povrće bez ulja,
3. Razrešenje na vino i ulje- vino se pije u mjeru radi ukrepljenja tijela (onog koji posti),
4. Razrešenje na ribu.

Opšte pravilo u vrijeme Velikog posta je da se ne jede: meso, riba, jaja, mlijeko, ulje i (da se ne pije) vino kao i da se ne jede više puta u danu (već samo jednom).

Subotom i nedjeljom se razrešava ulje i vino, a bivaju i dvije trpeze na dan (u manastirima poslije Liturgije i poslije večernjeg bogosluženja J. P., osim na Veliku subotu).

U vrijeme Velikog posta riba se razrešava samo na praznik Blagovijesti (7. aprila) i na praznik Cvijeti (Ulaska Gospodnjeg u Jerusalim).

Na Lazarevu subotu razrešava se riblja ikra.

Prva i poslednja sedmica Velkog posta su najstrožiji dani posta. Prva dva dana prve velikoposne sedmice Crkvenim ustavom propisano je da se ništa ne jede. U Strasnu sedmicu se propisuje suhojedenije ( hrana se ne kuva niti prži), a na Veliki petak i Veliku subotu je potpuno uzdržanje od jela.

Nemoguće je ustanoviti jedan (jednak) post za monahe, sveštenstvo i mirjane sa raznim isključenjima za nemoćne (stare), bolesne, djecu… Zato su u pravilima posta Pravoslavne Crkve ukazane samo najstrožije norme, ispunjavanju kojih treba da streme svi vijernici. Formalne podjele pravila posta na (poseban) post za monahe, sveštenstvo i narod ne postoji.

Postu se mora pristupati razumno, tj. ne smije se uzimati ono (teško breme) za šta nemamo snage (da izvršimo do kraja). Postepeno i blagorazumno dužni su da pristupaju postu neopitni ljudi. Mirjani često sebi ublažavaju post (ali to se mora raditi sa blagoslovom sveštenika)! Bolesni i djeca mogu postiti laganim postom, na primjer samo u prvu i Strasnu nedjelju posta (ovdje se misli postiti propisanim pravilima pomenute dvije nedjelje, u potpunosti post se nikome ne razrešava, osim u osobenim slučajevima J.P.).

U molitvama se govori «postite se postom prijatnim», šta znači da se treba pridržavati samo posta koji će biti duhovno prijatan. Potrebno je (postiti) srazmjerno svojoj moći, a ne «suviše» usrdno ili naprotiv sasvim ne strogo. U prvom slučaju ispunjavanje pravila koje nije po našoj moći može proizvesti štetu tijelu i duši, a u drugom slučaju nećemo dostići potrebnog tjelesnog i duševnog upinjanja. Svaki od nas treba da uvidi svoje tjelesne i duhovne mogućnosti i uzme (na sebe) srazmjerno tjelesno uzdržanje, obraćajući glavnu pažnju na očišćenje svoje duše.

Organizacija duhovno-molitvenog života, posjećivanje bogosluženja i pričešće u vrijeme Velikoga posta

Za svakog čovjeka vrijeme Velikog posta individualno se razlaže na mnogo malih podviga i malih napora . Tim prije mogu se izdvojiti neka djela, opšta za sve, upravljanja naših duhovno-asketskih i moralnih napora u Velikom postu. Ti napori moraju biti u organizaciji našeg duhovno-molitvenog života, napori za odsijecanje tih ili drugih vanjskih razonoda i briga. Na kraju napor je dužan biti napravljen i na odnos prema bližnjima, koji bi u ovo vrijeme trebao biti prisan i sadržajniji (nego obično). I na kraju krajeva ispunjavanjem ljubavi i žrtvenosti sa naše strane.

Organizacija našeg duhovno-molitvenog života uz Veliki post predpostavlja (kako u crkvenom ustavu, tako i u našem kelejnom pravilu) veću odgovornost. Ako u drugo vrijeme snishodimo sebi, govorimo da smo umorni, da mnogo radimo, da imamo problema u porodici , skraćujemo molitveno pravilo, ne idemo u subotu naveče na bdenije, ranije izlazimo iz hrama… ( u svakoga će se naći ovakvih samoopravdanja) to u vrijeme Velikog posta moramo početi od toga, da svaki ovakav propust, koji proističe iz sažaljenja prema samome sebi presiječemo.

Onaj koji je već privikao da u potpunosti čita jutarnje i večernje molitve treba da se stara da svakodnevno čita sve te molitve i u vrijeme Velikog posta. Dobro bi bilo da se doda i molitva prepodobnog Jefrema Sirina: «Gospodi i Vladiko Života mojego». Ona se često čita u hramu u sedmične dane Velikoga posta, pa bi prirodno bilo ubaciti je i u domaće molitveno pravilo. Za one koji su «crkveni» i koji žele da se još više približe velikoposnom poretku molitava, može se preporučiti i čitanje (kod kuće) bar nekih dijelova iz svakodnevnih službi Posnog trioda. Za svaki dan u Triodu se nalaze kanoni, tripjesnjeci, dvopjesnjeci, četveropjesnjeci, koji su u skladu sa smislom i sadržajem svake nedjelje Velikog posta, i šta je najvažnije podražavaju pokajno raspoloženje.

Za one koji imaju mogućnost i molitveno usrđe, dobro je da u slobodno vrijeme, uz jutarnje ili večernje molitve čitaju kanone iz Posnog trioda ili druge kanone i molitve. Recimo ako ne uspijemo otići na jutarnje bogosluženje dobro je pročitati stihire koje su se pjevale na večernjoj ili na jutrenju toga dana Velikog posta.

Veoma je važno uz Veliki post posjećivati ne samo subotnje i nedjeljne već i svakodnevne službe jer se osobenost bogoslužbenog poretka Velikog posta poznaje samo na službama u sedmične dane. U subotu se služi Liturgija Svetitelja Jovana Zlatoustog ista kao i u drugo vrijeme crkvene godine. U nedjelju se vrši Liturgija Svetitelja Vasilija Velikog, koja se na prvi pogled (što se tiče pjevnice) razlikuje samo jednom pjesmom: umjesto «Dostojno jest» pjeva se «O tebje radujetsja» (u srpskoj bogoslužbenoj tradiciji poslije «I vsjeh i vsja» pjeva se tropar Svetitelju Vasiliju Velikom «Nebo javljenago» J.P.). Drugih vidljivih razlika za parohijane skoro da i nema. Ove osobenosti vidljive su prije svega svešteniku i onima koji su u oltaru. Na sedmičnim službama otkriva se čitav poredak velikoposne službe. Mnogo puta ponavljanje molitve Jefrema Sirina «Gospodi i Vladiko života mojego» umilno pjevanje tropara časova- prvog, trećeg, šestog i devetog sa zemnim poklonima. Na kraju Liturgija Pređeosvećenih darova zajedno sa umilnim pjesmama, koje umekšavaju i najkamenitija srca: «Da ispravitsja molitva moja jako kadilo pred toboju», «Ninje sili» na vhodu Liturgije Pređeosvećenih darova. Ako se ne pomolimo na ovim bogosluženjima, ako im se ne približimo, nećemo ni razumjeti kakvo se duhovno bogatstvo otkriva u velikoposnim službama.

Zato je svaki (hrišćanin) dužan da se postara da bar nekoliko puta u vrijeme Velikog posta razmakne životne prilike (svakodnevne poslove): rad, učenje, životne brige i ide na velikoposne službe u sedmične dane.

Post je vrijeme molitve i pokajanja, kad je svaki od nas dužan isprositi od Gospoda oproštaj svojih grijehova ( postom i ispoviješću) i spremno se pričestiti svetim Hristovim Tajnama.

U vrijeme Velikog posta svaki pravoslavni hrišćanin treba da se ispovijedi i pričesti minimum jedan put. U isto vrijeme treba se truditi i postiti, da bi se mogli pričestiti Svetim Hristovim Tajnama bar tri puta: na prvoj sedmici Posta, četvrtoj i na Strasnoj- na Veliki četvrtak.

Izvor: Eparhija banjalučka (Ova simfonija svetootačkih misli o postu, njegovom smislu i značaju preuzeta je sa oficijalnog sajta Ruske Pravoslavne Crkve www.patriarhia.ru)